Liječenje neplodnosti jest liječenje bolesti koju je kao takvu prepoznala Svjetska zdravstvena organizacija. Nažalost, i pacijenti i njihovi liječnici teško prihvaćaju neplodnost kao bolest. Zaista, nije lako proglasiti nekoga najčešće u ranim tridesetima bolesnim, ali da bi se uspješno izliječila neplodnost potrebno je potrebu za liječenjem prepoznati rano, da se ne bi gubilo vrijeme.
Ukoliko je problem muška neplodnost, muškarci će najčešće ili izbjegavati odlazak liječniku, ili ukoliko ga posjete ovo neće biti doktor koji liječi neplodnost nego obično urolog, kod kojeg neće tražiti odgovor na pitanje kako ostvariti trudnoću nego kako popraviti nalaz spermiograma. Muškarci će puno energije uložiti u trud da se popravi spermiogram, prije nego se kao par obrate užem specijalistu za humanu reprodukciju. I specijalista će vrlo često pitati “ima li šanse za prirodnu trudnoću” i “kako popraviti spermiogram”, prije nego shvate da popravljanje nalaza spermiograma nije cilj. Cilj je rađanje djeteta, čemu popravljanje nalaza spermiograma može, ali i ne mora pomoći.
Ukoliko je problem ženska neplodnost, žene će vrlo često spomenuti da je kod njih “uvijek sve bilo u redu”, ili “zašto mi to nitko dosad nije rekao”. Međutim, žene su i sklonije prihvatiti da postoji neplodnost i da je potrebno liječenje, iako vrlo često žele da liječenje bude “prirodno” i da ne uzimaju nikakve lijekove. Nažalost, ukoliko je potrebna medicinska pomoć, da bi ona bila efikasna najčešće uključuje lijekove.
Ženama je vrlo teško prihvatiti neuspjehe, i shvatiti koncept vjerojatnosti trudnoće. Naime, većina parova, kad ulazi u postupke potpomognute oplodnje, vjeruje da je “to to” i da je sa embriotransferom završeno njihovo liječenje neplodnosti. Nažalost, kako je stopa poroda iz jednog (dakle naprimjer prvog) pokušaja IVF-a čak i za najmlađe žene značajno ispod 50%, ovo znači da će većina parova u tom prvom pokušaju IVF-a ostati razočarana.
Obično zatim kreće traženje gdje je problem, pri čemu se parovi najčešće usmjere na traženje trećeg razloga, koji najčešće ne postoji. Naprimjer, kad muškarac ima neopstruktivnu azoospermiju te se sjeme dobije biopsijom testisa, taj muškarac bez moderne medicine nikad ne bi postao otac. Nažalost, nekad ne uspije niti uz pomoć medicine. Ako u takvog para u nekoliko pokušaja embriotransfera ne dođe do trudnoće, razlog za ovo je genetika spermija, i nikako nema potrebe tražiti drugi razlog.
Jednako se ovo odnosi i na žene koje imaju nižu rezervu jajnika. Znajući da se u svijetu reprodukcijske medicine smatra da je potrebno dobiti prosječno oko 15 jajnih stanica da bi se rodilo jedno živo i zdravo dijete, žena sa nižom rezervom za 15 stanica možda treba više od 5 postupaka IVF-a. Zato, ne treba raditi obradu neuspjelih postupaka već nakon 2 neuspjela transfera trodnevnih zametaka, jer je u tom slučaju vjerojatni razlog neuspjeha samo statistički.
U svakom slučaju, ako par zadovoljava definiciju neplodnosti, liječenje neplodnosti je potrebno započeti čim prije, jer je poznato da plodnost opada sa dobi, pogotovo žene.
