Izvantjelesna oplodnja (IVF – „in vitro fertilizacija“; „umjetna oplodnja“) najkompleksniji je način liječenja neplodnosti. Odabir metode liječenja neplodnosti ovisi prije svega o uzrocima i trajanju neplodnosti, a ukoliko je moguće preporuka je započeti liječenje jednostavnijim metodama. Tek kada jednostavnije metode liječenja neplodnosti ne daju uspjeh, par se usmjerava na izvantjelesnu oplodnju. Međutim, kod nekih parova izvantjelesna oplodnja bit će prva metoda liječenja neplodnosti (teži muški faktor, žene starije od 38 godina, dugotrajna neplodnost, oštećeni jajovodi, uznapredovala endometrioza).
Postoje dva osnovna oblika izvantjelesne oplodnje: IVF („in vitro fertilizacija“) i ICSI („intracitoplazmatsko injiciranje spermija“).
IVF se uglavnom primijenjuje u liječenju ženskih uzroka neplodnosti i to osobito u mlađih parova. ICSI je metoda medicinski potpomognute oplodnje koja se prije svega koristi za liječenje težih oblika muške neplodnosti, kod starijih žena te nakon prethodno neuspješnih IVF postupaka.
Često se odluka o metodi oplodnje (IVF ili ICSI) donosi na sam dan aspiracije jajnih stanica, ovisno o kvaliteti uzorka sjemena te broju i kvaliteti aspiriranih jajnih stanica.
Postupak izvantjelesne oplodnje moguće je raditi u prirodnom ciklusu (bez lijekova za stimulaciju ovulacije), uz blagu stimulaciju (stimulacija najčešće klomifenom ili letrozolom, a nakon toga nekoliko dana injekcije gonadotropina) ili uz standardnu ili tzv. „punu“ stimulaciju (injekcije gonadotropina najčešće od 2. dana ciklusa, u kombinaciji s tzv. agonistom ili antagonistom, ovisno o protokolu).
Odabir protokola ovisi o dobi žene, „rezervi“ jajnika (koja se prosuđuje na temelju broja antralnih folikula i razine AMH), karateristikama menstrualnog ciklusa, nalazu spermiograma te ranijim IVF postupcima. U prirodnom ciklusu ciljamo na jednu jajnu stanicu pa je zato i uspješnost niža. Naime, čak u oko 50% prirodnih ciklusa nema embriotransfera (prijevremena ovulacija, negativna aspiracija, jajna stanica nedostatne kvalitete za oplodnju, izostanak oplodnje). U blagim stimulacijama obično se aspirira 2-5 jajnih stanica te najčešće nakon embriotransfera nema viška kvalitetnih blastocisti za kriopohranu. U standardnim stimulacijama dobiva se više jajnih stanica.
Bez obzira koji protokol se koristi, ciklus se monitorira folikulometrijama (serijskim ultrazvučnim pregledima) te povremeno određivanjem razine hormona (uglavnom estradiola). Prije početka uzimanja lijekova u stimuliranim ciklusima, koristan je nalaz tzv. „nultog“ ultrazvuka kojim se može odgoditi početak stimulacije u slučaju nalaza funkcionalnih cisti.
Prva folikulometrija je najčešće oko 6. dana ciklusa (ovisno o protokolu i uobičajenoj duljini menstrualnog ciklusa), a u nastavku se primijenjuje svaki ili svaki drugi dan do tzv. „štoperice“ (injekcije hCG-a). „Štoperica“ je završna injekcija u postupku, ordinira se kod veličine folikula od oko 17-18mm, a oko 36 sati nakon injekcije hCG-a planira se aspiracija jajnih stanica, odnosno punkcija folikula.
Aspiracija jajnih stanica je invazivan postupak. Ovisno o broju zrelih folikula, u dogovoru s pacijenticom, planira se analgezija za zahvat.
Aspiracija se izvodi u ginekološkom položaju, transvaginalnim pristupom pod kontrolom ultrazvuka. Na vaginalnu sondu je fiksirana punkcijska igla. Pod kontrolom ultrazvuka prazni se sadržaj folikula u epruvete. Epruvete se odmah odnesu u laboratorij za humanu reprodukciju gdje embriolog iz folikularne tekućine izolira jajne stanice. Najčešće broj aspiriranih jajnih stanica odgovara broju zrelih folikula. Na dan aspiracije partner daje uzorak sjemena za postupak izvantjelesne oplodnje. Preporuča se apstinencija 2-5 dana. Znakovi oplodnje jajne stanice vide se prvi dan nakon aspiracije te se tada, ovisno o broju i kvaliteti zametaka, određuje dan embriotransfera. Vraćanje zametaka (embriotransfer) može se raditi od drugog do petoga dana nakon aspiracije.
